Bego, Ivo (Mlini, 24. III. 1896, -  Dubrovnik, 8. I. 1967.) kapetan duge plovidbe, pomorski stručnjak, u Londonu vršitelj obuke pomoraca za plovidbu u savezničkim konvojima za vrijeme II. Svjetskog rata, radio u Lučkoj kapetaniji u Rijeci i Dubrovniku
Nautičku školu završio je u Dubrovniku. Bio zapovjednik P/b Durmitor, 5613 BRT s 34 člana
posade, brod Dubrovačke plovidbe koji je u vrijeme rata plovio pod zastavom neutralnih zemalja s pravom da se preko tzv. New Certa opskrbljuje i vrši brodske popravke u engleskim i pripadajučim zemljama.
Kaotičnu ratnu sudbinu brod i posada doživjeli su u okupiranoj luci Oran u napadu britanskih pomorskih snaga, kad su iz pakla kanonada, brodova koji tonu, jauka i vatre, na krmu i bez peljara uspjeli pobjeći na otvoreno more. Opet su bili zarobljeni od raidera, njemačkog preuređenog trgovačkog broda imenom Atlantis – strah i trepet oceana. Na Durmitor je bila prebačena posada s devet potopljenih savezničkih brodova i smješteni u u 4 teretna skladišna otvora u kojima se nalazila sol kao teret. Svi zajedno, bili su odvedeni u Somaliju i kao zarobljenici prebacivani iz jednog logora u drugi do konačno logora Merke u kojemu su dočekali oslobađanje od britanskih pomorskih snaga.
Po oslobođenju brod je plovio u službi Velike Britanije. Kapetan Ivo Bego ušao je u svjetske anale pomorskog ratovanja.

Beusan, Marin (Žitkovići, 3. X. 1830. – Dubrovnik, 31. III. 1911.) svećenik, slikar, humanist
Po zaređenju 1856. služio je u župama dubrovačke biskupije pa i u Mandaljeni u Župi dubrovačkoj gdje je punih 17 godina nastojao gospodarski unaprijediti Župu, pomagati oko oboljelih od kolere i edukacirati stanovništva u zaštiti od bolesti.
Od djetinjstva je želio slikati. Upijao je ljepotu kraja i ljudi oko sebe. Prilika da se upozna sa svijetom slikara pružila mu je poznanstvom s češkim slikarom Jaroslavom Čermkom koji ga uspješno podučavao osnovama slikarstva. Don Marin Beusan slikao je sliku Gospe od Zdravlja za novi oltar crkve Gospe od Obrane s domaćim obilježje u kojoj gospin lik predstavlja Kate Klešković a maloga Isusa sin joj Pasko. Njegova zidna slika Isusovo krštenje u crkvi Marije Mandaljene vremenom je uništena. Oltarska slika u crkvici Navještenja na Nuncijati je također rad Marina Beusana, kao i slika sv. Lovra koja se nalazi u Stolnoj crkvi u Dubrovniku a mnoge druge njegove slike nalaze se u privatnom vlasništvu.

Bulić, Bruno (Trst, 7. XII. 1903. - Zagreb, 26. XI. 1990.) slikar koji je i perom ostavio brojne memoarske zapise o obitelji, prijateljima, svojoj Župi kojoj je za svako ponovno viđenje s poštovanjem hodočastio. Bio je predavač na dominikanskoj gimnaziji na Bolu, kustos u Muzeju istarskih fresaka JAZU, restaurator
Svojim korijenima po majci pripada kraju Župe dubrovačke u kojemu je proživio svoje najranije djetinjstvo i za koje kaže da je njegov pojam najuže domovine… također: Iako sam se rodio Trstu, svjetlo sam ugledao u toj kući… kući svoje majke iz obitelji Lončarić iz sela Zavrelja.
Njegov otac mu je bio prvi mecena, po povratku u Trst nabavio mu je nužni crtački pribor i tražio da crta brodove, more, mornare, a Bruno je to itekako znao jer je poznavao lađe poput vrsnog kalafata. Vodio ga je otac po muzejima i galerijama gdje je Bruno upijao ljepotu slika, simfoniju boja.
Školuje se u Trstu. Prve poduke dao mu je hrvatski kipar Ivan Rendić na čiju se preporuku upisuje u tršćansku školu primijenjene umjetnosti. Potom prelazi u venecijansku školu Regie Accademia Belle Arti gdje ostaje tri godine, odlazi u Zagreb diplomira na Likovnoj akademiji 1931. u kasi profesora Vladimira Becića. Slijedi Pariz, metropola umjetnika cijelog svijeta. Bulić je zasigurno jedan od umjetnika koji je znao ujediniti iskustvo Pariza i Münchena.
Izlaže na izložbi Grupe trojice i svrstava se u krug najuglednijih hrvatskih suvremenih umjetnika.
Ostavio je brojna slikarska djela: autoportrete iz svih razdoblja svog života, portrete obitelji posebno svoje kćeri Made i unuke Ane, brata glumca Karla Bulića, dragih prijatelja, od kojih i dr. Frana Čučukovića, župljanina po majci, mrtvu prirodu, krajolike koji ga približavaju postimpresionizmu, slike sakralne tematike po mjestima od krajnjeg sjevera do juga hrvatske obale i brojne druge crtajući sve dok mu je ruka mogla voditi kist.

Grbić, Ivo (Dubrovnik, 25. X. 1931.) rođen u Dubrovniku, župskih korijena od roda Grbića iz Lazina
Akademski slikar i grafičar, keramičar, bavi se i sitnom plastikom (medalje i plakete), grafičkim oblikovanjem i ručnom izradom unikatnih povelja. Bio je profesor u školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
Održao je 30 samostalnih i preko 150 kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Umjetnik je s jedinstvenim izložbenim prostorom – Gradom u kojem se osim slika, ljekarničke keramike, barjaka, strata i ostalog susrećemo na svakom koraku.
U Župi se nalazi njegova slika Sv. Stjepana, naslikana u krajoliku Dupca, za crkvu Gospe od Obrane. Po domovinskom ratu, radio je prepoznatljiv simbol pleterne ornamentike s golubicama po uzoru na onaj iz crkve sv. Vicenca na Rovanju. Oslikao je barjak bratstva Male braće sv. Ilara u Mlinima.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja a najveće mu je Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo 2002. godine.

Kelez, Marin (Dubrovnik, 1900. – Split 1968.) podrijetlom iz Martinovića, Postranje, kapetan duge plovidbe
Pomorsku školu završio je u Dubrovniku. Zapovijedao je brodovima na prekooceanskim rutama. Kao zapovjednik naoružanih trgovačkih brodova pod neutralnim zastavama plovio je u savezničkim konvojima. Zbog njegove pomorske stručnosti u ratnim uvjetima, zasluga i humanosti odlikovao ga je Winston Churchil, predsjednik vlade Velike Britanije i vrhovni zapovjednik, primio je priznanje britanskog Admiraliteta i američkih pomorskih snaga. Nakon rata plovio je na brodovima Jugolinije iz Rijeke.

Kelez, Vicenco – Vice (Mrtinovići, Postranje 1834. – Napulj, 1895.) franjevac misionar, pisac i prevoditelj, diskret kustodije Sv. Zemlje za austrougarsko jezično područje, bavi se karitativnim radom, govorio armenski i turski jezik, vizitator Reda
Završio filozofsko – teološke studije na generalnom učilištu Reda u Brixenu i Veneciji. Za svećenika zaređen 1857. godine. Poslije godina provedenih po samostanima vlastite provincije 1865. odlazi kao misionar u Mara' Asc u Armeniji gdje se zadržava osam godina, i u tom vremenu podigao je misijski hospicij, osnovao škole, okupljao i podučavao vjernike pa je Sv. Stolica nakon izvjesnog vremena osnovala biskupiju armenskog obreda.
1870. godine prevodi Katekizam po želji jeruzalemskog patrijarha. Napisao je na turskom jeziku Molitva za primanje sakramenata.

Klešković, Miho Ivan Krizostom (Mlini, oko 1703. – Dubrovnik, 3. III. 1796.) pokopan u crkvenom koru samostana Male braće u Dubrovniku. U narodu zvan fra Grize, bio je franjevac na glasu svetosti.
Više puta je bio gvardijan, definitor Provincije, kustos provincijal, generalni vizitator, predsjedatelj kapitula, pisac, neumorni ispovjednik i čovjek molitve kojemu se pripisuje čudesno oslobađanje mladića na oltaru sv. Ante.
Na kući njegovog višegodišnjeg boravka u ulici Rivijera u Mlinima postavili su rodbina i prijatelji memoriju 2007. godine.

Kobašić, Antun (Zavrelje, 9. II. 1929. – Dubrovnik, 24. III. 2009.) od roda Kobasica iz Župe dubrovačke, pokopan na groblju sv. Ilara u Mlinima.
Diplomirao je u Zagrebu, doktorirao kao prvi doktor ekonomije s orijentacijom na turizam. Bio je direktor hotela Excelsior, profesor i dekan na fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, profesor Sveučilišta u Splitu, dekan Centra ekonomskih znanosti u Splitu.
Istraživač i pisac, poglavito iz oblasti turizma, napisao je dva sveučilišna udžbenika iz ekonomije, objavio brojne studije i članke, ekspertize obuhvativši ekonomska kretanja dužeg povijesnog razdoblja, isaljavanje i krajnje turizma, te pripadao plejadi velikana koji su stvarali dubrovački turizam.
Sudjelovao je kao autor u Zbornicima Župe Dubrovačke, obradio početke organiziranog turizma župske rivijere sve do 2000. Godine

Kojaković, Vlaho dr. (Čibača, 7.X.1900.- Dubrovnik, 29.I.1981.) rođen kao treće dijete od ukupno 11 djece Pera i made. Otac i stariji brat bili su mobilizirani 1914. u austrijskoj vojsci i Vlaho je bio glava brojne obitelji do kraja rata. Radio je u baštini i u Vladinu vrtu gdje se usavršio za navrtanje loze. Nakon završetka rata pohađao je Klasičnu gimnaziju i maturirao 1924.god. te nastavio školovanje u  Zagrebu. Uz mentorstvo dr. Grge Novaka doktorirao je 1928.god. na temu „Dubrovnik zadnjih decenija prije velikog potresa 1667.god.“ Predavao je u gimnaziji povijest i zemljopis i istraživao u Državnom arhivu u Dubrovniku. Iz tog razdoblja su njegovi radovi „ Dubrovnik u privatnom životu“ i „Romantična ljubav jedne Cavtajke iz XVIII vij.“ Zbog incidenta u njegovom razredu – probodenoj kraljevoj slici – premješten je u Podgoricu, da bi se uskoro vratio i predavao na Franjevačkoj gimnaziji u Dubrovniku. Kasnije je prešao u Pomorsku školu, dodajući svojim osnovnim predmetima astronomiju i talijanski jezik. Uz Lukšu Beretića, Cvita Fiskovića, Vinka Foretića i Frana Dabrovića sudjelovao je u osnivanju i djelovanju Društva prijatelja dubrovačke starine. Društvoje redovno obilazilo spomenike po dubrovačkom području, dokumentiralo stanje i pravilo planove za obnovu (Stonske zidine, kula Soko, Ošlje i dr.). Nakon prelaska u Ekonomsku školu osnovao je Društvo mladih prijatelja dubrovačke starine i vodio ih u obilaske mjesta bliže i dalje okolice. Cijelo vrijeme surađivao je u pisanju Anala Historijskog instituta, a zadnji objavljeni članak pred smrt je „Kuće dubrovačke vlastele i pučana u Župi“ u časopisu „Dubrovnik“.

Lale, Nikola zvani Linđo (Petrača, 4. X. 1843. – Dubrovnik, 1907. pokopan na Dančama) rođen u težačkoj obitelji, rano se opredijelio za lijericu i postao glasoviti lijeričar – umjetnik rado viđen na svim pučkim proslavama, poznat i priznat izvan dubrovačkog područja o čemu svjedoče podaci iz bečkih zapisa.
Dubrovačka poskočica i folklorni ansambl dobile su ime po njegovom nadimku, a veliki Vlaho Bukovac oslikao ga je s lijerom na plafonu dubrovačkog kazališta. Njegovi potomci i danas žive u Župi-obitelj Lale koja živi u mjestu Petrača i među ljudima je znana po  nadimku Linđo. Prapraunuk Mario nastavio je obiteljsku tradiciju i danas svira lijericu u folklornom ansamblu "Linđo".
Citat iz knjige Josipa Berse - Dubrovačke slike i prilike (V poglavlje, str. 134). Bersa svedoči proslavi Sv. Vlaha, negdje oko 1880.g. te kako nakon dnevne proslave:
"...sunce se spušta na zaranke. Na Brsaljama glazba još svira, gospoda sjede pred kafanom prkoseći zimskoj večeri; naokolo sve se razdragano kreće i užurba,veselo i vazda prisebno. Malo po malo varoš tone i razliva se u noć; mjesečevo srebrno snoplje prosiplje se po gradskim bedemima, na kojima se fantastično igra sa sjenama izbočenih tornjeva.
Vrijeme je, da se pođe u kazalište, gdje župska vrtoglava poskočica odmjenjuje bečki valcer i zadržani kadrilj. Na ivici prostorije sjedi Linđo, Župljanin i udara u lijericu; to je pučki orkestar; lijericu podupire lijevom nogom, dok desnim poplatom lupa po ritmu o pod; udara s potpunim skladom kratak motiv. Pokadkad lijerica umukne, ali Linđo jednakim ritmom bije šakom o svoj strumenat: to mu je obična šala, a ko je nezna, taj misli, da je ples svršio; prevareni plesači stanu, sve se u njima napne, i sad bi se s Linđom iskali , da lijerica ne počne iznova udarati. Sad ko da plesači jedan drugoga hrabre, neka to življe igraju. Igranje unaokolo nastavlja se jednakim žarom; dok na kraju koje od neizbježiva umora, koje iz obzira na drugu čeljad, koja hoće da plešu salonske plesove, lijerica umukne. Sav taj iznemogli svijet, kojemu se niz obraze valjaju krupni grašci znoja, zavali se na stolice i klupe, da se odmara i da gleda, kako sada "fina čeljad" igraju. Fina čeljad su obično radnici, sluškilje, pučani uopće. Njihovo igranje ne zanima nikoga, sije njih same; stranci i gospoda, koji su u kazalište došli , kad su se siti nagledali Župljana i još više Župka, vraćaju se kući. Time je svetkovina Sv. Vlaha svršena;..."



Macan, Tomislav pseudonim Martol Dubac (Dubac, 20. VII. 1905. – Dubrovnik, 31. III. 1971.) pokopan je na groblju sv. Luke u Čibači. Pisac, učitelj i školski nadzornik.
Svojim mnogobrojnim tekstovima, posebno onima o Dubrovniku i rodnoj mu Župi dubrovačkoj pridonio je upoznavanju života, običaja, jezik, jedinstvenog dubrovačkog idioma jednog vremena zbog čega mu je posmrtno dodijeljena Srebrena povelja MH Zagreb, ogranak Dubrovnik za knjigu Pisma Vlahu i kao zaslužnom pojedincu Plaketa Općine Župa dubrovačka za 2008.godinu za sveukupni doprinos u očuvanju tradicijske baštine.
Iz bogate pisane ostavštine tiskana su mu djela: Vlašički zapisi, Dubrovnik Martola Dupca, Župski puti, Sa starog Mljeta, Gospa od Obrane na Dupcu, Pisma Vlahu, Ribari ispod Prenja u Župi dubrovačkoj, brojni tekstovi u zbornicima Župe dubrovačke.

Martinović, Miše (Dubrovnik,1. VI. 1926.) po starini iz Martinovića u Postranju, hrvatski ali nadasve dubrovački glumac, njegova obitelj, supruga, sin Máro i kćer Perica vezani su kao i on ljubavi prema kazalištu.
Izvanredan je interpretator brojnih filmskih, televizijskih, kazališnih uloga, posebno onih iz dubrovačke književnosti. Nazivaju ga glumačkom legendom i vladarom riječi.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Držićevog zlatnog pečatnjaka, posebno drage Nagrade Hrvatskog glumišta za izuzetan doprinos kazališnoj umjetnosti,  Miše je sastavni dio dubrovačkog Teatra, Teatar je u njemu. Marljivi je sakupljač starih dubrovačkih riječi i dubrovačkih običaja.
O njemu je rečeno: A kad vas neki sretan slučaj povede u samotničke jesenje šetnje duž južnih dubrovačkih zidina, može Vam se dogoditi da vas kakva sjena na ostarjelom zidu ili kakav drevni kameni trag potresno podsjeti na neku od spodoba što ih je Miše Martinović oživio u svojim monumentalnim ulogama i vezao uz vječnost tla kojemu on pripada. Anatolij Kudrjavcev.


Miloslavić, Eduard dr. (Oakland, SAD, 20.XII.1884. – St. Louis, SAD, 11.XI.1952)
rođen od oca Luka iz Postranja i majke Vice rođ. Milković.  Učenjak je svjetskog glasa, ugledni sveučilišni profesor, poznat u povijesti hrvatske i svjetske medicine kao začetnik kriminalističke patologije.   
Otac Luko iz Postranja 1878. g. odlazi u Dubrovnik te se iste godine ženi Vicom. Nedugo zatim, kao hrvatski emigranti, napuštaju Dubrovnik iz ekonomskih razloga i sele se u Oakland, California, SAD. Pet godina kasnije, ne mogavši se naviknuti na život izvan domovine, vraćaju se u Dubrovnik gdje Eduard završava osnovnu i srednju školu, a potom odlazi na studij medicine na Sveučilište u Beču.
Već kao student bavi se znanstvenim radom, a svoje članke objavljuje u dubrovačkim periodičnim listovima. Završivši studij, kao doktor medicine, bio je asistent za patološku anatomiju na Medicinskom fakultetu u Beču. Istodobno je surađivao i s Patološkim institutom Vojne bolnice u Beču, gdje se istaknuo kao znanstvenik. Godine 1917. nominiran je docentom na bečkom sveučilištu, a potom i profesorom patologije. Pri kraju rata njegov je ostanak u Beču postao nesiguran te je 1920. prihvatio poziv Marquette University u Milwaukee, Wisconsin, SAD gdje je kao profesor patologije preuzeo Katedru patologije, bakteriologije i forenzičke medicine.
Od 1923.god. radi i kao glavni liječnik-sudski vještak u državi Wisconsin.  Sljedećih godina, ''Doc Milo'', kako su ga kolege zvale, bavio se znanstvenim istraživanjem na polju forenzičke patologije, pa je u SAD-e inaugurirao novu specijalnost – kriminalističku patologiju.  
Bio je vrlo popularan u svojoj sredini, a još više u znanstvenim krugovima. Ovaj istaknuti specijalist bio je uključen u istraživanja kriminalnih nedjela Al Capona i njegove družine, a kao jedan od vodećih američkih patologa  radio je na utvrđivanju indetiteta mumificiranog tijela za kojeg su se vezivale kontroverze i za kojeg je tvrđeno da je  John Wilkes Booth, ubojica američkog predsjednika Abrahama Lincona.
Dr. Eduard Miloslavic jedan je od osnivača International Academy for Forensic Medicine. Kad je učenje sudske medicine postalo obveznim na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, pozvan je i 1932. godine imenovan redovnim profesorom i šefom Katedre za sudsku  medicinu. Na njegovu inicijativu u Zagrebu je osnovan Institut za sudsko vještačenje koji je u roku tri godine proglašen najboljim u Europi i Americi.  Također je bio predavač pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Podučavao je buduće svećenike o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima kao i o mogućim psihopatološkim problemima u ispovijedaonicama. Godine 1937. na tom je fakultetu proglašen i počasnim profesorom pastoralne medicine. Prestižni „Medico-Legal Society“ iz Londona izabrao ga je 1940.godine za svog člana, a već sljedeće godine unaprijeđen je u stalnog člana Tzarist Leopoldine Carolingue Academy of Natural Sciences u Njemačkoj i  ''honoris causa'' (počasni doktor) na sveučilištu u Beču, gdje je i započeo svoju znanstvenu karijeru. Također, 1940. postaje članom družbe „Braća hrvatskog zmaja“ uzevši ime „Zmaj od sv. Mandaljene“ koje ga je vezivalo za svoj rodni kraj. Godine 1941. postao je dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu,a  nakon njegove inicijative, i u Sarajevu je 1944.god. osnovan Medicinski fakultet.
Zbog svjetske slave liječnika, sudskog viještaka i specijalista za sudsku medicinu, a posebno za balistoskopiju, kao jedan od predstavnika International Committee of Red Cross član je Međunarodnog povjerenstva koje istražuje masovni zločin u Katynskoj šumi u Poljskoj. Naime, tijekom zime 1942./43. godine u toj je šumi, 17 km od Smolenskog, pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna,  nađeno sedam velikih jama u kojima je bilo zatrpano više od 15.000 ubijenih poljskih časnika likvidiranih na početku II.Svjetskog rata. Povjerenstvo od  12 istaknutih svjetskih vještaka  iz sudske medicine utvrdilo je pravu istinu o tom masovnom zločinu kojeg je počinio sovjetski komunistički režim, a kojim je u ožujku ili travnju 1940.god. likvidiran cjelokupni časnički kadar poljske armije.
Poradi te istine, koju je s Međunarodnim povjerenstvom utvrdio, prof. Eduard Miloslavić koncem 1944. godine, a pod  pritiskom NKVD-a  (sovjetska tajna služba) i komunističkog režima u Zagrebu, postaje "persona non grata" te napušta Zagreb i Hrvatsku. Kao američki građanin preko Beča se uspio vratio u SAD, u St. Louis, Missouri. Za njim je raspisana potjernica te je u odsutnosti osuđen na smrt, koju njegov kolega prof. Ljudevit Jurak, također istraživač sovjetskih zločina u ukrajinskoj Vinici,  nažalost nije izbjegao i strijeljan je u Zagrebu 1945. g. od strane komunističkog režima.
Dr. Eduard Miloslavić je pred Kongresom SAD-a svjedočio o tome što se dogodilo u Katynskoj šumi. Proslavljeni ''majstor od balistoskopa“, kako su ga kolege nazivale, sve je do svoje smrti 1952. godine u St. Louis, Missouri bio ravnatelj Odjela za patologiju u bolnici De Paul i predavač na tamošnjem sveučilištu kao profesor sudske medicine.


Račić, Ivo (Plat, 1845. – Zagreb 23.III. 1918.), pomorski kapetan i pomorsko – trgovački poduzetnik, brodovlasnik i dobrotvor.
Ivo Račić potječe iz obitelji poljoprivrednika koja je prerasla u obitelj poznatih pomoraca. Već kao mladić osjetio je poziv mora na koje se otisnuo kao mornar i na brodu stekao iskustvo i školu života Vještinom pomorca i trgovca unajmio je a zatim kupio s bratom Ilijom jedrenjak, kojega je zatim zamijenio brodom – trabakulom, potom kupio škunu Mariju. Stečenim pomorskim iskustvom i velikom voljom polagao je privatne ispite iz pomorstva i stekao zvanje pomorskog kapetana. Bio je vlasnik i suvlasnik 16 parobroda duge i 5 parobroda male, obalne plovidbe. Bio je vodeća osoba brodovlasničke zajednice parobrodarskog društva Union, Dubrovnik osnovanog 1891. U Trstu je 1910. osnovao Slobodnu plovidbu Ivo Račić, a kao njen nastavak utemeljena je 1922. u Splitu Atlantska plovidba Ivo Račić koja je djelovala između dvaju ratova.
Njegova životna krilatica proizlazila je iz naziva njegovih brodova: Iskra istine izvire iz rada i ona neka bude izgled izabranome.
Njegova djeca Marija i Edy umiru u Rimu od španjolske groznice. Po njegovoj želji njegova supruga oporučno ostavlja gotovo svu imovinu za razvoj visokog pomorskog školstva i za školovanje učenika za pomorska zvanja u Dubrovniku s željom da će pomorsku akademiju moći pohađati i žene.
U Cavtatu na groblju sv. Roka 1921. sagrađen je od bijelog bračkog kamena mauzolej obitelji Račić, rad hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Na zvonu mauzoleja, upisano je: Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan.
U listopadu 1922. svečano su preneseni posmrtni ostaci obitelji Iva Račića na počivalište u Cavtatu.